Zlatna Zora Forum
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.
Login

Zaboravljen password

Traži
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search

Latest topics
» Bombardovanje švajcarskih gradova u Drugom svetskom ratu
BALKANSKA RAPSODIJA Icon_minitimeSun Oct 14, 2018 1:37 pm by Weishaupt

» Med je opasna namirnica
BALKANSKA RAPSODIJA Icon_minitimeSun Oct 14, 2018 1:36 pm by Weishaupt

» Bratski paket
BALKANSKA RAPSODIJA Icon_minitimeSat Oct 13, 2018 1:54 pm by Seth

» Vrijede milijune a stoje napušteni u Dubaiu
BALKANSKA RAPSODIJA Icon_minitimeSat Oct 13, 2018 1:42 pm by Seth

» Astana - prestonica iluminata
BALKANSKA RAPSODIJA Icon_minitimeSat Oct 13, 2018 1:50 am by Insomnia

» Naširoko o karmi
BALKANSKA RAPSODIJA Icon_minitimeFri Oct 12, 2018 9:02 pm by Akazia

» Neke tajne o Isusu
BALKANSKA RAPSODIJA Icon_minitimeSat Sep 29, 2018 3:16 pm by Akazia

» Mali Horus harpokrat
BALKANSKA RAPSODIJA Icon_minitimeSat Sep 29, 2018 3:10 pm by Akazia

» Kratko o magiji
BALKANSKA RAPSODIJA Icon_minitimeSat Sep 29, 2018 3:07 pm by Akazia

Ko je prisutan na forumu
Ukupno 5 korisnika online: 0 registrovanih, 0 skriven, 5 gostiju

niko

[ View the whole list ]


Najviše korisnika koji su istovremeno bili na forumu do sada bilo je 51 dana: Thu Aug 09, 2018 9:25 pm
Moon phases
CURRENT MOON
March 2024
MonTueWedThuFriSatSun
    123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Calendar Calendar

Anketa

Da li podržavate eutanaziju?

BALKANSKA RAPSODIJA Vote_lcap100%BALKANSKA RAPSODIJA Vote_rcap 100% [ 5 ]
BALKANSKA RAPSODIJA Vote_lcap0%BALKANSKA RAPSODIJA Vote_rcap 0% [ 0 ]
BALKANSKA RAPSODIJA Vote_lcap0%BALKANSKA RAPSODIJA Vote_rcap 0% [ 0 ]

Ukupno glasova : 5

Statistika
Registrovani članovi 27
Najnoviji član foruma Lutidantoslav

Ukupan broj komentara naših članova je 230 in 112 subjects
Weather
Broj posetilaca

Traffic

Clustr Map

BALKANSKA RAPSODIJA

Go down

BALKANSKA RAPSODIJA Empty BALKANSKA RAPSODIJA

Komentar by Weishaupt Sat Sep 15, 2018 1:10 pm

BALKANSKA RAPSODIJA


El-Podgorirs, grad hiljadu džamija, sunčani maj 2118. godine. Ovaj grad nekada se zvao Podgorica, zatim Titograd, pa opet Podgorica, a nakon građanskog rata između hrišćana starosedelaca i muslimana doseljenika, koji je potresao celu Evropu, i genocida pobednika nad pobeđenima, pre više od pola veka, dobio je sadašnje ime i masu doseljenika, njih stotine hiljada, pridošlih iz svih arapskih i afričkih muslimanskih zemalja, čime je povećan broj stanovnika, koji sada iznosi milion i po.
 
Rašid Er Zorin Radulovirh, poznati evropski biznismen (neki bi rekli prevarant), iz perspektivne balkanske države, Republike Karadag, koja ima tri i po miliona stanovnika, istina potomak starosedelaca, sedi u svojoj kancelariji na poslednjem, stotom spratu. Robot po imenu Mia, koji radi na orgonite, simpatična devojčica od šest ili sedam godina, donosi mu kahvu u tradicionalnom turskom escajgu. Nešto animalno u njemu nateralo ga je da doživi erekciju gledajući robota.
 
- Gospodine Rašid, - obrati mu se sekretarica Selima - zvali su vas malopre iz Al-Budwah, da odete tamo i lično potpišete ugovor o prodaji hiljadu prizemljivača.
 
- Javite im da ću biti na moru za oko pola sata.
 
Rašid siđe liftom na prizemlje nebodera, u centru grada, izađe na ulicu i sede u metro. Bio je jako štedljiv; recimo nije hteo da koristi službeni automobil. Za tili čas stigao je na železničku stanicu. Seo je u brzi voz za Al-Budwah, koji je, prošavši pored jezera Er-Shkoder, i kroz dug tunel, za petnaestak minuta izašao na more. Al-Budwah je drugi po veličini grad u Republici Karadag. Nekada se zvao Budva i bio je mali grad. A sada je postao respektabilno naselje na ovom delu Jadrana, sa pola miliona stanovnika i preko dve stotine džamija. Rašid se sastao sa kupcima u jednom hotelu na obali i uzeo im potpis. Radio je starinski. Voleo je da mu svaki kupac na veliko lično potpiše račun. Tako je i bilo.
 
Sekretarica ga je u međuvremenu obavestila da ima novu isporuku u Er-Barkh, i da treba i tamo da ode, i to čim pre. Rašid za pola sata sede u hoverkraft, redovnu liniju, i prolazeći pored predgrađa Al-Budwah, El-Behinha (nekadašnjih Bečića), zatim malog El-Mustafira (nekadašnjeg Miločera), malenog El-Derwisha (nekadašnjeg Svetog Stefana), malenog El-Fahda (nekadašnjeg Petrovca), zatim pored ogromnog i velelepnog El-Shupkira (nekadašnje Buljarice), naselja koje je izraslo u prelep arapski grad od oko sto hiljada stanovnika i preko pedeset džamija, zatim pored polunapuštenog i zapuštenog gradića El-Sarideniz (nekadašnjeg Sutomora), i još mnogih drugih manjih naselja, hoverkraft sa crvenom zastavom na kojoj se nalazio žuti dvoglavi orao sa polumesecom i zvezdom iznad obe glave za oko petnaest minuta stigao je u Er-Barkh, treći po veličini grad u Karadagu, sa oko četiri stotine hiljada stanovnika i preko sto džamija. Rašid se iskrcao u gradsku luku i gradskim prevozom, modernim tramvajem, stigao na lokaciju, u jedan restoran rezervisan za bogatije posetioce, gde je trebalo da uzme potpis od još jednog kupca na veliko. Tako je i bilo.
 
Pozvonio mu je mobilni telefon.
 
- Selam alejkum - poželeo mu je Mudžafer, regionalni menadžer firme „Homo solaris“, Rašidove kompanije za prodaju na veliko i malo, za El-Ulcinjh (nekadašnji Ulcinj), grada od dvesta hiljada stanovnika i preko sto džamija, da mu javi kako je danas prodao hiljadu prizemljivača, i da posao prosto cveta.
 
- Alejkum selam - uzvratio mu je Rašid. - Bujrum. Samo tako nastavite.
 
Opet mu je pozvonio mobilni telefon, pravi pravcati mali džepni kompjuter. Sekretarica mu je javila da ga poziva izvesni Mustafa Kiš, iz El-Zasadha (nekadašnjeg Novog Sada), iz susedne slabo naseljene arapske države Er-Srbistan, da se što pre nađu u El-Belgradiru (nekadašnjem Beogradu), njegovom glavnom gradu, radi nekakvog vansudskog dogovora.
 
Rašid bez razmišljanja ode do piste, nedaleko od gradske luke, i sede u raketu koja saobraća na relaciji Er-Barkh - El-Belgradir, koja polete u svemir, iz koga je Rašid bez ikakve muke mogao videti to da je Zemlja loptasta planeta, za koju pomenuti Mustafa, neuspeli prorok i najstariji žitelj arapske Evrope, već više od sto godina tvrdi da je ravna ploča, jer se nikada u životu nije vozio čak ni avionom, a kamoli raketom. Raketa se vratila u Zemljinu orbitu i za oko pet minuta sletela pored reke Al-Sawah, na pistu, gde je nekada davno trebalo da bude izgrađen El-Belgradir na vodi, koga su pokušali da izgrade starosedeoci još pre oko sto godina, kojih više nema, a zbog močvarnog tla nisu uspeli ni arapski doseljenici, i putnici izađoše na stare i zapuštene ulice, pune smeća i svakakvog otpada i smrada. Sa druge strane reke, pored napuštenih solitera, kao nekadašnje božićne jelke svetleo je nuklearni otpad. Grad je generalno loše izgledao i bio je gotovo napušten. Nekada je imao preko milion stanovnika, a sada je spao na svega sto hiljada. Rašid se zapitao, pored toga kako da se reši pomenutog Mustafe, teškog i dosadnog daveža, zašto ovaj grad nikada nije uspeo da izgradi metro. Svojevremeno je bio jedina evropska metropola koja nije imala metro, ali to, naime metropola, već odavno nije.
 
Tražeći gradski prevoz kojim bi stigao do Er-Kalemegdanha, nekadašnjeg najpopularnijeg gradskog parka, a sada zarasle poludeponije, nije našao ništa drugo do rikše. Seo je u najstabilniju, po sopstvenoj proceni. Ćelavi i krezavi starac, sa izrazito dlakavim leđima, obučen u rite, vukao ga je sopstvenom snagom kroz ružne ulice sa slabim saobraćajem i gotovo bez prolaznika, ukrašene napuštenim i oronulim zgradama, uzbrdo, jedva ga tegleći, sve dok ga nije dovezao do guste šume, u kojoj su se jedva razaznavale staze. Tu je izašao.
 
- Selam alejkum! - pozdravio ga je Mustafa Kiš, sedeći u invalidskim kolicima.
 
- Alejkum selam - uzvratio je Rašid.
 
Mustafa Kiš rođen je još sedamdesetih godina pretprošlog, dvadesetog veka. Preživeo je ceo dvadeset i prvi, i ušao u dvadeset i drugi vek. Sa sobom je, na povocu, kao kakvog kućnog ljubimca, vodio svog robota Vladimira, koji je imao polusvinjsku glavu, debele obraze (kao da svaki dan jede zabranjenu slaninu i čvarke), plave oči i poludugu kosu koja mu je pokrivala uši, bio je visok sto šezdeset i pet centimetara, i težak oko sto dvadeset i pet kilograma, i bio je obučen kao devojčica. Mustafa Kiš je razgovarao sa njim kao da je ljudsko biće. „Vlado, je li vruće danaFFF?“, pitao ga je Mustafa. „Ti si glupav kao šaran!“, odgovarao je ružni robot. A bilo je veoma vruće; vrućine su trajale od polovine aprila do polovine oktobra, kad bi malo zahladilo i naišla blaga zima bez imalo snega, koja bi trajala sve do polovine aprila naredne godine. Klima se znatno izmenila i u ovom delu arapske Evrope postojala su samo dva godišnja doba. „Vlado, jeFFFi li gladan?!“, pitao ga je Mustafa, ne mogavši da izgovori slovo S. „Ti si besan kao leptir!“, odgovarao mu je Vladimir poluženskim glasićem. „Vlado, da li ti FFFe piški?!“ - pitao ga je Mustafa, na šta mu je robot odgovarao sa - „Ja sam hrabar kao zec!“ Rašidu ništa nije bilo jasno, odnosno uopšte nije razumeo njihov besmislen dijalog.
 
Mustafa Kiš je prešao na islam silom prilika, na kraju građanskog rata, kad mu je bilo zaprećeno da će biti skraćen za glavu ako se ne preobrati, i on je kao svaki junak sa ovih prostora, i kao svi njegovi mongolski preci, pod muslimanskom sabljom pristao na to da promeni veru. Budući da je već bio bogoborno i bogohulno obrezan od ranije, samo je promenio veru. Džihad ratnici su mu oprostili zbog toga što je četrdesetak godina pre toga po društvenim mrežama vređao Alaha i proroka Muhameda, znajući da je lud i da je homoseksualac. Morao je sve da ih oralno zadovolji, u čemu se pokazao veštiji od bilo koje žene. Od tog neprirodnog poroka ostao mu je samo robot Vladimir, napravljen po narudžbini od jedne firme, po fotografiji njegove najveće ljubavi s početka prošlog veka, jednog prevaranta i prodavca kradene robe, koju je prodavao na buvljaku u svom rodnom gradu, današnjem El-Zasadhu (nekadašnjem Novom Sadu). Njega, koji je pravio i prodavao neke lažne orgonite, pune negativne energije, koju je skupljao od ljudi sa kojima se beskrajno svađao, kao i njegovih potomaka, kao i gotovo svih starosedelaca, odavno već nema. Ostao je samo ovaj pokvareni robot dvospolac. Mustafa Kiš ima oko sto četrdeset i jednu godinu, preko sto godina nema kose i nijednog jedinog zuba u ludoj i ružnoj glavi, kao da je muva, a budući da se plaši lekara i zubara, kao uostalom i svega ostalog, nikada nije ugradio vilicu u ćelavu glavu. Zbog prevelike vrućine nije nosio ništa osim zasranih gaća, u kojima nije imao ničeg drugog osim male trešnje, preostale od nekadašnjeg polnog organa, koji mu je veći deo života služio samo za vršenje male nužde, kao i nešto malo brabonjaka koji su mu zvečali s vremena na vreme. Leđa su mu bila dlakava kao u pećinskog čoveka. Svojevremeno su skoro svi mediji pisali i govorili o njemu kao o najvećem balkanskom prevarantu, iako on uopšte nije bio sa Balkana. Neuspeli prorok je za sebe odredio da će živeti tačno četiri stotine trideset i pet godina, a evo je dočekao preko sto četrdeset. S obzirom na to da nema ni žene ni dece, niti ikakve radosti u životu, svako bi se zapitao što će mu toliko.
 
- RaFFFide, - pokušao je da izgovori njegovo ime Mustafa Kiš, govoreći bezubim žvaljama - a FFFto FFFi ukrao moju ideju o prizemljivačima?!
 
Rašid mu je lepo rekao da nikome ništa nije ukrao, već da je doživeo viziju i imao uvid iz najviših (kako je Mustafa govorio „najvišLJih“) sfera, da napravi prizemljivač. Ali Mustafa je insistirao na tome da mu je ukrao izum, proizvod koji je on kao prevarant prodavao pre više od sto godina, te da mu je na neki način ukrao i ime firme, jer je on pre sto godina osnovao firmu pod imenom „Sapiens solaris“, što na latinskom jeziku ne znači ništa. Rašidova firma zove se „Homo solaris“ i na latinskom znači „solarni čovek“. Nije bilo potrebno da gledaju u Sunce i pokupe njegovu energiju, svi ljudi koji bi stali na Rašidov prizemljivač morali su to da urade obavezno na terasi, da bosim nogama stoje na prizemljivaču, uključenom u struju, levom rukom da se drže za ogradu od terase, a desnom za polni organ, ako su muškarci, ili pak za prepone, dok čuče, ako su žene, i da obavezno pišaju sa terase. Tako bi ostvarili povezivanje sa informacionim poljem planete (ne ravne ploče, jer ne postoje nikakve planete u obliku ravne ploče nigde u svemiru) i doživeli prosvetljenje. Prava pravcata manija pišanja sa terase osvojila je celu arapsku Evropu. Ali sve to nije bilo nimalo jeftino. Prizemljivač je koštao od sto do petsto arapsko-evropskih dinara, u zavisnosti od modela i broja lažnih orgonita ugrađenih u njega, i mogao se upotrebiti pet do šest puta pre nego što se baci. A prosečna plata u svim arapskim državama u Evropi iznosila je između hiljadu i hiljadu i po arapsko-evropskih dinara. Mustafa je optužio Rašida da je to njegova ideja iz prošlog veka i da će ga tužiti sudu, i zatražio da mu isplati milionsku odštetu.
 
Rašid je odbacio sve njegove tvrdnje i predstavio mu magičnu stolicu, izum njegovih blejača u Sunce, sa znanjima iz podprostora. Bila je to na oko sasvim obična stolica na kojoj bi se sedelo dok se jede, a onda bi se podigla ploča na kojoj se sedelo, na donjoj ploči bi se nalazio kružni otvor, ispod koga bi se stavio nokšir, i čovek bi se olakšao u njega, a zatim njegov sadržaj prosuo na ulicu, trudeći se da ne poprska prolaznike. Jedino tako bi njena magija delovala na korisnike iste i jedino tako bi mogao doživeti prosvetljenje. Mustafa je pobesneo, zapretio mu advokatom, tužbom i sudom, govoreći mu da će izgraditi nekakav solarni grad, koji će leteti nad panonskom ravnicom i jedinim gradom u Er-Panonijh, El-Zasadhom, i roniti u Al-Donauhu (nekadašnjem Dunavu), o čemu jadni bolesnik fantazira čitav jedan vek, i Rašid reče više za sebe - „Bože dragi, oprosti mi što je na mene pala dužnost da ga oslobodim svih muka i šejtana koji ga je zalaufo“ - te otvori jedinu vidljivu šahtu na travnjaku i, siguran da nema prolaznika, i da to niko neće videti, a nikoga nije bilo na vidiku, udari ga obema rukama po ušima. Mustafa Kiš ispade iz invalidskih kolica i pade u šahtu, iz koje izađe nepodnošljiv smrad ustajalog izmeta, govoreći mu: „Piš, Piš, nećeš dočekati ni sto četrdeset drugu godinu, a kamoli četirsto trideset i pet.“ Strovalio je za njim i njegova invalidska kolica. Robot Vladimir se samo zavrte oko šahte ponavljajući: „Ja sam Zeko Naduvenko!... Ja sam hrabar kao zec!... Ja sam hrabar kao zec!...“ Ali Rašid mu jednim udarcem čekićem razbi glavu i memoriju u njoj, on ućuta i takođe upade u šaht.
 
Rašid se peške vratio do piste za rakete, ali nije seo u raketu, već u avion za El-Onogoshth (nekadašnji Nikšić), četvrti po veličini grad u svojoj domovini, jer ga je u međuvremenu sekretarica pozvala i javila mu da ga tamo čeka jedan zainteresovan kupac na veliko. Ali nije seo u raketu, ne želeći da putuje u svemir, već u mali avion koji leti na svega tri hiljade metara visine, da bi usput posmatrao ovu prokletu, njemu susednu državu. Svi gradovi u njoj, osim El-Zasadha, El-Belgradira i El-Nisha, bili su napušteni i napunjeni nuklearnim otpadom, koji je na deponije dovožen helikopterima. Sve oko njih i sve ispod aviona beše zaraslo u nepreglednu gustu šumu, baš kao nekada. Cela država Er-Srbistan nije imala ni tri stotine hiljada stanovnika. Sve se to raselilo na sve strane, bežeći od nuklearnog otpada, iz đubrišta Evrope. Jeziva slika. Ista sudbina zadesila je i Kosovo, jedinu nearapsku državu u Evropi, koja je imala samo jedan grad, glavni grad Prishtinë, dok su svi ostali bili pretvoreni u nuklearni otpad, a sve oko njih progutale su guste šume.
 
Za petnaestak minuta avion je sleteo u El-Onogoshth, grad od trista hiljada stanovnika i preko sto džamija. Rašid je taksijem otišao do poslovnog nebodera na vrhu ogoljenog brda El-Trebjeshir (koje se nekada zvalo Trebjesa). Groblje junaka poginulih u davnim crnogorsko-turskim ratovima, oko nekadašnje porušene crkve, beše raskopano, a ceo kvart pretvoren u poslovnu četvrt. Tu je, u najvećem neboderu, na njegovom vrhu, Rašid potpisao ugovor o prodaji hiljadu prizemljivača na veliko. On je voleo da veći deo poslova odradi sâm i zato nije imao mnogo menadžera.
 
Sunce se nalazilo na zalasku onda kada je dobio poziv od sekretarice da sutra treba da ide u El-Dubrovkhin (nekadašnji Dubrovnik), veliki grad od oko pola miliona stanovnika i preko dvesta džamija, i obiđe celu jadransku obalu, sve do El-Irmaka (nekadašnje Rijeke), u susednoj arapskoj državi Er-Hrvatistan, kao i da ode u El-Saraj (nekadašnje Sarajevo), u susednoj arapskoj državi Er-Bosanistan. Ali to neka ostane za sutra.
 
Seo je u brzi voz za El-Podgorirs i za manje od dvadeset minuta stigao na svoje odredište. Izašavši iz brzog voza zaputio se kući, svojoj hanumi, dragoj Alhandri, koja je sa teškom mukom zatrudnela, posle četrnaest godina neplodnog braka sa Rašidom, iz milošte nazvanog Raško, koji boluje od azospermije. Sve su pokušavali za to vreme, išli kod lekara i gatara, sve dok pre osam meseci ona nije zatrudnela. Pričalo se po kraju da je zatrudnela dok je Rašid u svojoj firmi radio noćnu smenu, sa nekim brkatim šoferom, ali Rašid nije držao mnogo do toga. Žena mu je u osmom mesecu trudnoće i treba da mu rodi kćerku, Rašidovu jedinicu, negde početkom jula. Ona će biti njegovo i njihovo pomalo degenerisano remek-delo.
 
Uostalom, svi ljudi su božja bića. Ili su to nekad bili, dok se nisu iskvarili.
Tekbir. Allahu akbar.




BALKANSKA RAPSODIJA Mosque10




Najveći i najgori prevaranti...
 
 
https://najglupljiprevaranti.wordpress.com/2018/03/22/najgluplji-prevaranti-balkana
 
 
Ljudi, verovatno ste čuli za samozvanog sungazing gurua, sadašnjeg Miroslava Kiša CyberMikana, budućeg Mustafu Kiša, poznatog novosadskog separatistu, homoseksualca, prevaranta i šarlatana, privrednog kriminalca koji je hapšen više puta i ima podebeo policijski dosije. Ovo je antiutopijska priča posvećena njemu i njegovom dečku Vladimiru.
Weishaupt
Weishaupt
Moderator
Moderator

Male Aries Dragon
Posts : 35
Birthday : 1976-04-20
Join date : 2016-10-20
Age : 47
Location : Neusatz am der Donau - Novi Sad na Dunavu
Job/hobbies : Arhitekta, slikar i pisac

Na vrh Go down

Na vrh


 
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu